Koloidno srebro proizilazi od grčke riječi "ljepljivo" što u stvari predstavlja njegovo realno stanje.
Izraz je prvi put upotrijebio Thomas Graham u 19. st..
Tvar je u koloidnom stanju ako su joj čestice veličine između jednog nanometra i jednog mikrometra te joj je stanje određeno uglavnom efektima na površini čestice.
Koloid se može pojaviti svim agregatnim stanjima. Otopljeno srebro je po svojoj naravi jonsko, ne koloidno.
Koloidno stanje može da predstavlja prirodno stanje ljudskog organizma. Veliki dio ljudskog metabolizma ovisi direktno o koloidnom stanju. To je zanimljivo iz razloga što mnogi današnji lijekovi dolaze u kristalnom stanju potom organizam troši veliki dio svoje energije da lijek preobrazi u njemu prihvatljiv oblik, a to je koloidalno stanje. Za vrijeme procesa u organizmu ostaju otpadne tvari koje treba eliminirati iz tijela.
Koloidno srebro, usljed kvalitetne proizvodnje, sadrži uglavnom sitne nabijene čestice srebra izolirane hidroksilnim skupinama u vodi. Te čestice nose maleni ukupni naboj koji se još zove zeta potencijal. Sastoje se uglavnom od aniona srebra.
Pod kvalitetnom ionskom otopinom smatra se cca 75% ionsko (EIS - kationi okruženi hidroksilnim skupinama) srebro i 15% koloidno srebro. Ionsko srebro (Ag+) je pretežno hidrogenizirano, bolje rečeno, okruženo hidroksilnim skupinama (OH-) kojih nakon završene elektrolize ima u otopini u kojoj kao jedan od nusprodukata na katodi dobivamo vodik te stoga hidroksilni ioni u većoj koncetraciji zaostaju u otopini.
Treba napomenuti da na tržištu postoje i tzv. srebrni spojevi (silver compounds). To su uglavnom proizvodi koji se kupuju gotovi i ukoliko se slijede upute iz ovih tekstova, takve ili slične otopine neće nastati niti slučajno. Neki spojevi su relativno bezopasni, npr. srebrni klorid i srebrni oksid (nastaje i na elektrodama kao crni talog za vrijeme elektrolize) dok su drugi već opasniji, npr. srebrni nitrat, srebrni acetat i njima srodni produkti na tržištu.